J. Velebit - Stap

Iz Ljubotića makadamom, taman za zagrijavanje, dolazimo u Bristovac. Akcija počinje, skidamo slojeve odjeće, buri okrećemo junačka lica, pa u strminu.

Jaka, na udare olujna bura povremeno me izbacuje iz ravnoteže, a moji suputnici da me stabiliziraju velikodušno nude 3 kg krumpira i 4 l tekućine – voda nije, pivo nije. I koliko god teško mi bilo da toliku žrtvu radi mene podnesu nisam mogao dozvoliti. Ispod Velike glavice malo snijega, a nakon spoja sa stazom preko Zagona pravi zimski ugođaj uz proljetno sunce. Poslije Sjauševca pred izlazak na Stap nanosi do jaja. Onome tko ih je ponio.

Veleb't, a posebno neki njegovi dijelovi, nisu planinarski cilj, oni su bit. Sjedinjenje. Nakon kraćeg odmora odlazimo do Čučavca i Kapelice, skupljamo drva. Nakon prvog pokušaja loženja vatre, veliki remont peći i dimnjaka – uspješan. Kruno cijepa drva, Jozo priprema večeru, Tiha pere suđe – da ga žena vidi.

Noć – zvijezde, nebo, vile. Jutro bez daška vjetra. Podgrijavamo juhu od sinoć, gle ima i rezanaca, pakiramo, spremamo sklonište pa udri prema Stapini. Ne možemo se nasitit pogleda i lipote. Na Čankove njivice proljeće još nije stiglo. Pod Runjavom glavom pauza, na Biljevinama za mene opet, a Kruno i Jozo natrag po izgubljenu vreću. Na Bilom sinokosu točno u podne – ručak. Penjemo se na prijevoj, idilični Ranjevac ističe se duboko pod nama. U Ljubotiću rascvjetale voćke.

Stap – tako svoj, a tako moj.