u podnožju

     Pravila nalažu uvijek planirati rezervno odredište za uživanje u vikendu kad se namjerava posjet nekom visokom brdu. Prognoza za Gran Paradiso za idući vikend bila je sniježna i kišovita pa smo morali već treći put odgoditi uspon na taj četiritisućnjak. Iako nam je Prenj bio rezervna opcija, ne može se govoriti o “utješnoj nagradi”. Pred nama je bila prava pustolovina koliko god to smiješno zvučalo u 21. stoljeću i, skoro pa, središnjoj Europi. O Prenju nam je sve telefonski ispričao Haris iz Sarajeva, ali smo mi to malo olako shvatili. Kao pravi početnici došli smo u podnožje do mjesta Idbar tek oko 6 popodne. Selo se nalazi u dolini kojom teče istoimeni potok prema Jablaničkom jezeru. Inače, ni traga nekakvom turizmu. Švabe prave na takvim mjestima u svojim Alpama raskošne hotele. Ovdje je prisutna samo mršava markacija. Naciljali smo crveno bijelu oznaku na prvom drvetu i put uzbrdo. Do doline Tisovice ima tri sata dobrog uspinjanja. Noć nas je uhvatila na samom izlazu iz šume. Ništa zato. Imamo dobre lampe pa nam nedostatak svjetla ne može pokvariti planove. Ni prazne boce za vodu u ruksaku ne bi trebale biti problem jer je izvor na sat vremena hoda od izlaza iz šume, a markacija vodi do njega. Planove nam je pomrsila samo jedna činjenica. Na izvoru spavaju ovce, a ovce mora netko i čuvati. Tako da smo ubrzo čuli ljuta režanja i glasan lavež iz mraka. Taman prema mjestu gdje vodi naša staza. Izbrojali smo osam pari očiju koje nas bijesno gledaju iz mrkog mraka. Kad su se džukele počele približavati, morali smo u trku skrenuti sa staze i u debelom luku zaobilazili ljute nemani. Izgubili smo markaciju, nismo našli izvor, nemamo kartu Prenja i žedni smo. Vedra je i topla noć, do skloništa ne znamo doći pa ćemo bivakirati. Međutim, nije ista stvar spavati na otvorenom na Medvednici, gdje je zadnji medo viđen još u doba Šenoe, i na Prenju, gdje trčkaraju okolo gladni vukovi, a možda i Šenoa u spiritualnom obliku.

zora na vrhovima Prenja	sklonište
prema Zelenoj glavi	putokaz
ovako se topi snijeg kad se promaši izvor	pod vrhom
poglad na Tisovicu	Ivica Picig Pic iz Križevaca
mi odmaramo malo	Ivana i Pic

Logorovanje je počelo dobro. Vode nismo imali, ali tu je ždrijepčeva krv koju vadimo iz naprtnjače.Ovo vino se pokazalo odlično u ovoj prilici s paškim sirom. Ivica izjavljuje da ne vjeruje kako je ikad vidio više zvijezda na nebu. Dok nas je vino grijalo, straha nije bilo. Čim smo ga popili, zvukovi su se pojačali i nama iz civilizacije počeli ulijevati strah u kost. Bilo je tu cviljenja iz šume, rzanja poludivljih konja i lupanja kopitima od tlo, zavijanja pasa koje smo zaobišli i još kojekakvih šumova od kojih je svaki mogao biti gladan medvjed ili bijesan vuk. Naravno, preživjeli smo noć i nismo bili rastrgani, ali se nismo baš naspavali.

Rano ujutro se penjemo na Zelenu glavu, najviši vrh Prenja. Usput nailazimo na zaostali snijeg kojeg topimo i uspijevamo riješiti žeđ, makar je otopina bila vrlo bljutava s komadima zemlje. Hvala Ivici koji nije zaboravio kuhalo.

Tisovica i vrhovi Prenja

Kasnije upoznajemo i pastira sa svojih devetsto ovaca, jednom kozom i osam tornjaka koji su preko dana kao plišani medvjedići, a preko noći se pretvaraju u ljute nemani koje ne daju nikome blizu ovaca, a ni do bunara.

Popričali smo malo s pastirom, napili se na bunaru i put pod noge. Silazak s Tisovice u Idbar je jednako naporan kao i uspon pa smo se nakon napora počastili pečenom pastrvom u restoranu Zdrava voda u Jablanici. Ivana je jela ćevape. Picig nije gledao Bitku na Neretvi pa smo išli pogledati i čuveni most na Neretvi. Prespavali smo u Jajcu. Stotinjak kuna je noćenje s doručkom u hotelu!!!

ovčad

vidjeli smo i poznati most

na kraju je pao mrak

    Idući dan još gutamo banjalučke ćevape i izlet po Bosni je završen. Sve moje preporuke dajem onima koji se dvoume posjetiti divlji i prelijepi Prenj!

tekst i fotografije : Boris