Psunj je najviša slavonska Planina.

 

    Velika ravnica u sjevernom dijelu Hrvatske, Slavonija, dio je velike Panonske nizine, kojoj su Rimljani dali ime Panonija. U nauci je isti naziv protegnut i na ono što je tu bilo prije pisane povijesti: Panonsko more i Panonsko jezero.
    Današnje slavonske planine, Psunj, Papuk, Krndija, Požeška i Dilj gora, koje su nekad bile otoci, broje se među najstarije planine u Europi. Njihova unutrašnjost građena je od vulkanskog stijenja, granita, tinjčevih škriljevaca i gnajsa. Ovo prastaro stijenje potječe čak iz starog vijeka Zemljine povijesti, (sve ono prije 225 milijuna godina) i obično je veoma bogato rudom. Nažalost i do danas nije u potpunosti istraženo, ali se u vodotocima veoma često može pronaći rudaču željeza, bakra i srebra. Obronci Psunja bogati su ugljenom, koji se još do poslije drugog svjetskog rata eksploatirao na više mjesta u podnožju Psunja.

    Planina Psunj, sa svojim najvišim vrhom, Brezovo polje, 984 metara nad morem, spada u najviše planine sjeverne Hrvatske, i najviši je vrh Slavonije.
    Šume su svakako najveće bogatstvo koje planina Psunj čuva u svojim njedrima već tisućama godina. Raznovrsnost šumskog pokrova, od kojih su najzastupljenije bukva i hrast kitnjak, stanište je mnogobrojnih već rijetkih vrsta biljaka koje su i zakonom zaštićene, ne kao ugrožena vrsta, već kao staništa mnogobrojnih zaštićenih vrsta bilja kao što su:
     -CRVENI PASJI ZUB (erythronium denscanis- porodica ljiljana, rijetka osjetljiva vrsta),
    -DVOLISNI PROCJEPAK (scilla bifolia 1.-porodica ljiljana, rijetka osjetljiva vrsta)
    -JETRENKA ( hepatica nobilis- porodica žabnjaka, rijetka osjetljiva vrsta)
    -PROLJETNI DRIJEMOVAC (leucoium vernum 1.- porodica sunovrata, rijetka osjetljiva     vrsta)
    -MIRISNI KUKURIJEK (hellerobus odorus- porodica žabnjaka, rijetka osjetljiva vrsta)
    -PROLJETNI PODLESAK; ŠAFRAN (crocus neapolitanus mord. et. loisel- porodica     perunika, rijetka osjetljiva vrsta)
    -VISIBABA (galantis nivalis 1. (porodica sunovrata, rijetka osjetljiva vrsta)
    -MEKOLISNA VEPRINA (ruscus hypoglossum-porodica ljiljana, rijetka osjetljiva vrsta)
    BOŽIKOVINA (ilex aguifolum- strogo zaštićena vrsta)
   
    Šuma je stanište velikog broja jestivih gljiva, od kojih su mnoge i zaštićene:
    BLAGVA, amanita caesarea,
    MAGLEN, albatrellus pes-caprae
    KRALJEVKA, boletus regius Krombh.
    BREŠTOVAČA, pleurotus cornucopiae
    DEBELONOŽNA KOPRENKA, cortinarius praestans
i još preko dvadesetak vrsta.

    Južni dio Psunja, u čijem podnožju je smješteno nekoliko sela, (Šumetlica, Šagovina, Giletinci, Cernik i grad Nova Gradiška), zaštićeni su sa sjeverne strane od vjetrova i drugih vremenskih nepogoda, tako da imaju dosta blagu klimu.
    Voda koja se slijeva sa Psunja napaja cijelu dolinu od Novske pa sve do Nove Gradiške. Šume na Psunju se nazivaju i “mokre šume”, zbog bezbroj izvora veloma kvalitetne pitke vode, koja u nekim predjelima ima sve odlike “mineralne vode”. Ti izvori napajaju četiri najveće rijeke koje se ulijevaju u rijeku Savu a to su Sloboština, Trnava, Šumetlica i Rešetarica.

    Šuma, iskonska riječ, od pojave prvog sakupljača i lovca do motorne pile i suvremenog vikendaša, predstavlja neizmjerno bogatstvo svake zemlje. Građenjem naseobina uz rubove šuma sve se više povećavala ovisnost čovjeka o šumi.Drvo je bilo temeljni materijal za gradnju sojenica i brvnara, od drva se izrađivalo ralo i oružje, koljem je pastir ogradio svoje stado, domaćin kuću, vlastelin utvrdu. Čvrsti hrastovi balvani ugrađeni su u mostove, brane, ceste. Drvena zdjela, žlica, bačva, klompa, ralo i vreteno samo su neki od množine drvenih uporabnih predmeta.
    Od nazivlja šumskog drveća ponikla su raznolika imena naseljenih mjesta:Grabovac, Bukovje, Vrba, Vrbova, Hrastovac, Vrbje, Cernik, Šumetlica i drugi.

    Šume su u gospodarstvu, i uopće u životu naroda Slavonije, oduvijek predstavljale veoma vrijedno dobro i u njihovoj sjeni bujao je privredni život Slavonaca.
    Šume su predstavljale najveće prirodno bogatstvo Hrvatske i Slavonije, te su početkom 18.st. Pokrivale više od 70% cjelokupne površine.
    Prekomjernim iskorištavanjem i sječom već početkom dvadesetog stoljeća njihov pokrov smanjuje se za 50%, a 1961. godine taj postotak pao je na samo 27,5%.
    O hajci na šume Kozarac piše: “sredinom rujna šumski trgovci obilaze i procjenjuju one dijelove šuma koje će pod zimu na prodaju doći.Dohrlili su sa svih strana Europe, a oni hratsovi koji će se prodati, obilježeni su silesijom i sveke vrsti znakova”.
    Kad se zna da je bukvi, hrastu i drugom rudnom drvu potrebno trideset, pedeset i više godina da bi dosegli veličinu i debljinu potrebnu za maksimalono iskorištavanje, onda sa čini pogubnim podatak da se i danas posiječe drvene mase na ovako malom prostoru. Globaljno zatopljenje i promjena klime na cijelom planetu još više usporava rast i povećava opasnost od elementarnih nepogoda koje su do sada u velikoj mjeri bili djelotvorna zaštita naseljima, usjevima i stanovništvu.

    U pismu indijanskog poglavice američkom predsjedniku stoji:
    “Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilca kukaca..., i što je to život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari?...zrak je skupocjen za čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah- životinja,drvo,čovjek...vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. Što je čovjek bez životinje? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha.Što god se zbilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku.To mi znamo.Zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada zemlji.Čovjek ne tka tkivo života, on je samo struk u tome. Što god čini tkanju, čini samome sebi. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje”.

    Slavonska je hrastovina ponos hrvatskog šumarstva. Svojom izuzetnom kakvoćom i bojom provukla je pozornost mnogih grditelja. Unutrašnjost zgrade Parlamenta u Budimpešti, stolarija u čuvenoj Crkvi Aleksandra Nevskog u Sofiji, izrađeni su od slavonske hrastovine. Ulaz u Shenbrun, dvorac austrijskih vladara u Beču i danas je popločen kockama od slavonske hrastovine.

    1919.-1928. izvezeno je 16.6 milijuna m3 hrastovih pragova. To je zajedno sa domaćom količinom činilo 50 milijuna m3 sirovog drveta. 1932. u šumskom listu Nenadić piše: ”Poslijeratna (1.svjet.) bezobzirna spekulacija, koja je išla jedino za naglim bogaćenjem, našla je u šumama osobito podesan teren. Šumska poduzeća nicala su kao gljive...Svatko znan i neznan, primao je drvarske trgovine, te je nastojao da se što prije obogati i odatle lagodno živi.”
    Čini li Vam se ovo poznato?

    Na jugozapadnom dijelu planine Psunj, na površini, otprilike 42ha, nalazi se predio pod imenom “Muški bunar”. Na tom predjelu donedavna su bili ostaci gorostasnih primjeraka psunjskih bukvi i hrasta kitnjaka, starosti od 150-300 godina. Pojedini primjerci bukvi bili su visoki od 40 metara i promjera do 200 cm. Zato je taj predio 1980. godine proglašen “specijalnim rezervatom šumske vegetacije””Muški bunar” atraktivan je i po zdencu s pitkom vodom na visini od oko 800 m ,  a privlačan je i za planinare i druge izletnike.

    Svakako najljepši biser Psunja je izletište Strmac. Smješteno je u podnožju gorja Psunj ispod brijega Strmac (461 mnm), a okruženo je sa svih strana mješanom šumom (crnogorica i bjelogorica). Postavljeno je u prekrasnoj, prema jugu, otvorenoj dolini kojom protiču gorski potoci Šumetlica u koju se na samom Strmcu ulijeva Begovica, dok je sa sjeverne strane žaštićeno od vjetrova visokim Psunjem, na kojem je i najviši vrh Slavonije i Baranje, “Brezovo polje”, 988mnm.
    Izletište je desetak kilometara udaljeno od Nove Gradiške, željezničke pruge i auto ceste Zagreb-Lipovac.

    Strmac je 1931. godine uređen kao ljetovalište.
    1930. godine, iste godine kada je Nova Gradiška proglašena gradom, osniva se “Dioničko društvo za podizanje turizma i ljetovališta - Nova Gradiška”, u kojem između ostalog stoji:
    “U posljednje dvije godine, a naročito, od kada je sagrađen državni sanatorij za slabunjavu djecu u gori Psunj nedaleko od sela Šumetlica (općina Cernik, srez Nova Gradiška) počelo je općinstvo iz naše okolice, da taj kraj sve više i više posjećuje.
    Prirodna ljepota ovoga kraja, nepoznata mnogima iz najbliže okolice, čist i zdrav gorski zrak, nepregledna šuma izmješana bjelogoricom i crnogoricom, divna dolina išarana bistrim gorskim potocima, zaklonjena od svakog oštrog vjetra sa jedinim izgledom na jug u bosanske planine, te divno bistro gorsko umjetno jezero vlasništvo novogradiške imovne općine, privuklo je, prošle godine, mnogo posjetilaca.
    Svi ovi razlozi, a najviše zdravlje ljudi toga kraja, ponukalo je potpisane osnivače, da su odlučili osnovati u Novoj Gradiški, dioničko društvo pod imenom: “Šumetlica - dioničko društvo za podizanje turizma i ljetovališta - Nova Gradiška”.
    Tomu društvu bila bi svrha, da u okolici Nove Gradiške, a naročito u planinskom kraju gore Psunj oko mjesta i rijeke Šumetlica, podiže i unapređuje turizam i zdravstvo osnivanjem ljetovališta, hotela i planinskih kuća po primjeru ostalih kulturnih naroda.
    Od odaziva našega zavisi jesmo li i mi dorasli da pođemo tragom onih naroda, u čije krajeve mnogi od nas idu i ostavljaju svoje novce u njihovim ljetovalištima, a da za te novce u zamjenu od njih ništa ne dobivamo.
    Nova Gradiška, 15.aprila 1930.”

    Tako je pisalo na plakatu za osnivanje Dioničkog društva za izgradnju hotela na Strmcu. Hotel je izgrađen i izletište je postalo poznato, ne samo u bivšoj državi, u kojoj se tada nalazila i Republika Hrvatska, nego i šire u Europi, o čemu imamo svjedočanstvo dvojice engleskih novinara koji su tada obilazili ljetovališta u ovim krajevima. U brošuri ili prospektu iz toga vremena stoji ovako:
    “Da bi se donekle vidjelo što i strane novine o ovom kraju kažu, spomena je vrijedan izvadak iz uglednog engleskog lista “Timber Journal London”, koji doslovce, u broju od 23.soječnja 1932. a povodom izleta dva ugledna publicista kaže:
    Sasvim apstrahirajući od novčane vrijednosti ovih jedinstvenih šuma, one sadržavaju drugo neprocijenjeno blago, jedno od kojih je, vrlo dobra klima koja se može naći samo u kultiviranim šumama. Uviđajući ovu vrijednost, hoteli i sanatoriji sagrađeni u sredini šuma od kojih su najsavršeniji oni kod Nove Gradiške.”

 

Poslije izgradnje sanatorijuma, (čega je poticatelj bio dr. Andrija Štampar, tada službuje u Novoj Gradiški) i hotela izgrađuje se i nekoliko velikih kuća za odmor (vila).

    Nakon Drugog svjetskog rata, sve prelazi u državno vlasništvo, a Strmcem upravljaju, u različitim periodima, Šumarija sa sjedištem u Novoj Gradiški i Općina Nova Gradiška. Prva intenzivna obnova Strmca započinje 1952.godine i posjete su veoma velike, pogotovo u vrijeme praznika i dok traje sezona kupanja. Promidžbeni prospekt iz tog vremena govori ovako:
    “Izletnici, ferijalci, grupni izletnici, sportaši kao i pojedinci mogu na prekrasnim terenima razapeti šatore. Svakako onaj koji jednom osjeti miris šuma i livada, te doživi prirodu na Strmcu, uvijek će željeti da ovamo dođe. Svake godine ovdje ljetuje stotine pionira i omladine, koji uz zvukove gitara i logorske vatre daju oduška svojoj razdraganoj mladosti.
    Kad u noći utihne posljednji akord gitare i smijeh, ostaje pjesma zrikavaca, rika jelena ili neki povik stražara koji bdi nad logorom.”

    Umjetno jezero je izbetonirano i postaje bazen za kupanje, a ispod njega se uređuje jezero za vožnju čamcima. Nedugo zatim izgrađuju se i filteri i dovod vode u bazen iz akumulacije koju natapaju potok Begavica i Jastrebinački potok zbog zaustavljanja i taloženja mulja nakon jačih kiša.

    Uoči Domovinskog rata, brigu o izletištu Strmac vodi “Turističko društvo Strmac” iz Nove Gradiške, a tada je bilo i najbolje uređeno s mnogo raznih sadržaja. Izgrađeni su tereni za male sportove, uređeni izvori pitke vode, uređene planinarske staze, sanitarni čvorovi sa svim ekološkim standardima i razni drugi sadržaji. Zbog svega gore rečenog, Strmac, iako udaljen samo desetak kilometara od Nove Gradiške, za najvećih ljetnih vrućina, nudi uvijek ugodnu hladovinu i nekoliko stupnjeva nižu temperaturu zraka nego što je samo desetak kolometara južnije.

    Za vrijeme Domovinskog rata, vojne operacije izvodile su se i na Psunju. Cijelo vrijeme rata, odašiljač HRT-a, bio je u rukama Hrvatske vojske.

    Izletište Strmac, za vrijeme Domovinskog rata, bilo je nedostupno izletnicima i vlasnicima vikend kuća, zato što je cijelo vrijeme u objektu bivše bolnice bila smještena Hrvatska vojska, a poslije nepalski bataljun UNPROFOR-a u hotelu Strmac. Tek odlaskom Nepalskog bataljuna, poslije akcije “Bljesak”, Strmac je postao dostupan i otvoren za pučanstvo.
    Na inicijativu vlasnika vikend kuća i općine Cernik, kojoj je preustrojem lokalne uprave i samouprave pripao i Strmac, počinje se sa obnovom izletišta. Naime, Strmac je za vrijeme rata, iako se na njemu nisu vodile ratne operacije, totalno devastiran od strane vojske, lokalnog stanovništva i pripadnika UNPROFOR-a.
    Ponovno se uvodi struja u vikend kuće, ukljanja godinama naraslo raslinje, čiste putevi i staze, obnavljaju bazeni, popravljaju mostovi preko vodotoka, uređuju se sanitarni čvorovi, postavljaju se klupe i stolovi za izletnike i uređuju parkirališta za automobile.
    Zbog svog posebnog položaja i različitosti raslinja, (crnogorice i bjelogorice - 23 vrste na tako malom prostoru), staništa su raznih životinjskih vrsta. Više od 15 vrsta ptica, stanarica i selica, srneće i jelenske divljači, divljih svinja, muflona. Šume su staništa različitih malih životinja, (krtice, voluharice, vjeverice, puhovi, lisice i divlje mačke), ovdje obitava i zeleni gušter, siva gušterica, daždevnjak, sljepić, nekoliko  vrsta žaba, bjelouška, smuk, potočarka.
    U potocima se još uvijek može vidjeti potočna pastrva i riječni rak.

    Međutim!
    Prekomjernom siječom šuma, već krajem prošlog stoljeća, šumski pokrov je spao na svega 27,5% pokrivenosti, a danas je to sigurno i mnogo manje, čak zabrinjavajuće. Nevrijeme koje je 1999. godine porušilo skoro 1.5 milion kubika drveta ostavilo je neizbrisive ožiljke na ovoj prekrasnoj planini. Šteta od toga još uvijek nije u potpunosti sanirana, a ruše se novi i novi kompleksi. Na mnogim mjestima je promijenjena kultura i struktura šuma u cilju brže eksploatacije. Tako se na mjestima gdje je nekada bila bukova šuma sadi crnogorica. Mnoge površine su ogoljene i postoji velika opasnost od erozije uslijed kiša, jer tlo je pokriveno veoma tankim slojem zemlje.
    Veliki broj “prigradskih” šuma je posječeno, (Ladinac, Maslačka šuma, Ranjkovac, Pleća) koje su bile pluća grada i okolnih mjesta. Pošumljene površine ostaci panjeva prskaju se veoma otrovnim sredstvima koji se slijevaju u vodotoke (je li to uzrok što je novogradiško područje vodeće po oboljenju od kanceroznih bolesti u Hrvatskoj). Na mnogim mjestima postavljaju se otrovne tvari za trovanje malih šumskih glodavaca od kojih stradaju i druge životinje i opet vodotoci, a zbog toga nemoguće je brati i šumske plodove (kupine, maline, šumske jagode).
    U svim tim radovima, vodotoci su nezaštićeni, onečišćuju se i erodiraju. Vodotok Šumetlice zagađuje se u njenom najgornjem toku ispuštanjem otpadnih voda iz praonice rublja kod Bolnice. Voda onečišćena raznim deterdžentima ispušta se u direktno u vodotok iznad samog izletišta, što je velika opasnost za biljni i životinjski svijet u njima.
    Vodozahvat koji je napravila i kojim gospodari poduzeće “Slavča” još je jedna velika opasnost za život u vodotocima. Voda se cjevovodom odvodi do akumulacije Bačica i u ljetnim mjesecima kada sva voda odlazi tamo smanjuje se količina protoka vode i uz spomenuta zagađenja prijeti da sav biljni i životinjski svijet u njima nestane.
    Pitka voda se ograđuje i eksploatira na samim izvorima što je nedopustivo, jer po svim međunarodnim konvencijama i zaštiti ljudskih prava, svaki čovjek i svako živo biće mora imati slobodan pristup pitkoj vodi.

    Životinjski svijet naših šuma ugrožen je i prekomjernim izlovljavanjem. U koncesije se daju lovišta raznim lovačkim društvima koja o životinjama uopće ne vode brigu, nego samo love dok ima divljači, a onda se prebacuju na druga područja. Uzgojno lovište Predola, potpuno je devastirano. Ograda je na mnogim mjestima razvaljena i porušena, a divljač se razbježala po cijelom Psunju. Neprihvatljivo je kako se postavljaju “čeke” za odstrel divljači u neposrednoj blizina hranilišta i solila. Životinjski fond se samo odstrijeljuje, ali se ne obnavlja. Prevelik je broj i krivolovaca koji nanose dodatnu štetu životinjskoj populaciji na Psunju.

    Prekomjerna sječa šuma, mnogobroji putevi i “vlake, koje su u posljednjim godinama odnijeli hektare i hektare šuma, teški strojevi i motorne pile (još prije dvadesetak godina, u vrijeme rike jelena i parenja divljači nije se smijelo niti ući u šumu i nije bilo nikakve siječe, dok se danas šuma eksploatira kroz cijelu godinu) sve više smanjuju životni prostor životinjama.